Slabašna je svaka utjeha

Kad je Radoslav Katičić 1977. kao profesor slavistike došao u Beč, bilo mi je dvadeset godina, bio sam u Beču i studirao slavistiku. Već na njegovim prvim predavanjima primijetio sam da taj profesor nije tek neki novi nastavnik s nekim novim znanjem. Taj profesor bio je pravi izazov. Naime, građa njegovih predavanja nikako se nije dala ugurati u mapu u koju sam do tada trpao sve svoje znanje i koja je do tada uspješno služila urednoj izgradnji mojega mišljenja. Njegova me građa neumoljivo tjerala da rastavim svoju staru mapu i da počnem sastavljati novu, koja u svakom slučaju više uopće nije nalikovala nekom registratoru, već je nekako imala više dimenzija. 

I osobni su razgovori s profesorom Katičićem za mene bili puni intelektualnih iznenađenja. Postao sam ovisnikom o tim iznenađenjima. U većim društvima, primjerice, na ekskurzijama u Hrvatsku, uvijek sam nastojao da budem što je moguće bliže svojem profesoru, kako ne bih propustio ni jednu njegovu riječ, jer ono što bi on govorio zasigurno je bilo najuzbudljivije od svega što sam u tom društvu mogao čuti. Danas, nakon više od četiri desetljeća našega poznanstva, suradnje, a već odavna i prijateljstva, iskrenog, bliskog i povjerenjem ispunjena prijateljstva, znam da bih bez Radoslava svijet gledao drukčije nego što ga sada vidim. 

Trebalo je poznavati ljude poput Radoslava Katičića da bi se razumjelo što znači kad kažem da postoji nešto kao filološki osjećaj života. U svakom slučaju ja sam ga kod njega upoznao i od njega naučio kako da ga i sam osjetim. Katičić je bio predan svom filološkom osjećaju života. Katkad je za sebe znao reći da prema filologiji njeguje neku vrstu erotskoga odnosa. Izjašnjavao se sljedbenikom otmjenog, plemenitog patosa. Prkosno. Takav je bio.

Radoslava Katičića nisam doživio samo kao učitelja, već i kao pretpostavljenog. Bio sam njegov asistent. Bilo je to lijepo, blagotvorno, spokojno doba. Moj pretpostavljeni mnogo je više pazio na to da bude koristan meni, nego da ja budem koristan njemu.

I kao predstojnik Instituta za slavistiku Bečkog sveučilišta Katičić je bio vrlo ugodan pretpostavljeni. Izbjegavao je nepotrebno administriranje, hektični akcionizam i međuljudsku iritaciju.  

Premda Radoslav nije davao taj dojam, ja znam da je bio kadar duboko uroniti u misli svakog čovjeka, katkad ugodno duboko, katkad zastrašujuće duboko, već prema tome. Ništa ljudsko nije mu bilo strano. U razgovorima moglo se učiniti da uopće ne sluša što netko govori, no u nekom kasnijem trenutku, katkad čak i godinama poslije, moglo se iznenada i neočekivano pokazati da je ipak sve čuo i da je kadar gotovo doslovno ponoviti ono što se govorilo.

Katičićeva je pojava bila gotovo gracilna, ali impozantna. Nije bio visok, ali je bio velik. Svojom aurom stršio je iznad svih, osjetljivo. Zračio je blagim, ali čvrstim autoritetom. Impresionirao je opuštenim, nikad uzbuđenim, bez napora kontroliranim i suverenim nastupom, kao i njegovanim, promišljenim formulacijama, uvijek zrelim za tisak.    

Uvijek sam se zavidno divio Radoslavovu rukopisu. Nije bilo te vremenske stiske ni banalnosti prigode zbog kojih bi on odustao od toga da svako pojedino slovo ispiše brižljivo, potez za potezom, strpljivo i disciplinirano, štedljivo, bez isticanja i ukrasa, uvijek čitko. Tako strpljivo, tako brižljivo i čitko ja ne mogu pisati jer nemam za to živaca. Radoslav je imao nevjerojatno jake živce, kad god ih je trebao.  

Kao znanstvenik i intelektualac Katičić je uvijek sve promatrao u međusobnoj povezanosti.   Cjelovitost bijaše jedan od stupova njegove temeljitosti. Istodobno o svemu je znao pripovijedati na životno uvjerljiv način. Kad je pripovijedao, činilo se kao da se pripovijest odvija u nekom filmu. Tako su i Katičićeva predavanja bila sami scenski doživljaji u glavi.  

Od Radoslava se opraštam kao prijatelj. Dovikujem mu s tugom u srcu: Bog ti dao rajsko blaženstvo! Ali moja je službena zadaća ovdje da se od njega oprostim u ime Austrijskoga društva za kroatistiku. Za života Katičić je bio njegov počasni predsjednik, no to je preslaba riječ. On je bio njegova zvijezda vodilja – i to će zauvijek ostati. 

Sada će nam biti teško. Čije ćemo riječi sada osluškivati, komu ćemo upravljati pitanja, komu iznositi svoje ideje? Kojoj duši, spremnoj da pripovijeda, razumije i daje odgovore kao što je on to mogao? Naš oslonac sada ostaju sjećanje i slutnja – živa slutnja koja crpeći iz desetljeća sjećanja domišlja što bi on o čemu mogao reći ili misliti. Slabašna je svaka utjeha. 

Naša tuga plače ali se ne buni. Ne optužuje, jer ostaje zahvalnost koja nas miri s tugom. Zahvalni smo Radoslavu, za sve što nam je dao; zahvalni smo i providnosti, što nam je dala Radoslava. A davala nam ga je tijekom uistinu duga vremena. Sad nam ga je uzela: oklijevajući, obzirno i blago. Da, na blagi je način jedna Veličina iz nazočnosti kliznula u sjećanje.  

S njemačkoga preveo Milan Pelc